Kad su Hernan Cortes i Francisco Pizzaro krenuli sa svojim konkvistadorima prema Srednjoj i Južnoj Americi, u potpalublju im je, kažu, bilo puno više bezvrijednih ogledalaca i šarenih perli nego oružja. Poznato je kako su tamošnje urođeničke kulture hrpimice mijenjale zlato za komadiće obojena stakla, a dok bi zveckali istima ili se impresionirano ogledali u zrcalima, španjolski pustolovi i osvajači bi im iza leđa nerijetko surovo poklali pola plemena.

Konkvistadorske tehnike vladanja nepokornim i prilično naivnim masama preživjele su do danas, no ne rabe ih više samo okrutni tuđinci nego se prilično često – a pogotovo u predizbornim razdobljima - apliciraju i na vlastite narode. Današnji osvajači, boguhvala, više otvoreno ne kolju, nego su samo ustrajni u svojim plemenitim pokušajima da usprkos gospodarskoj krizi, nezaposlenosti, siromaštvu i sve težem životu građana što veći broj stranačkih kolega, rodbine i političkih suradnika što bogatije zbrinu na naš račun.

Prodaja bubrega
Najnoviji školski primjer jednog ordinarno cortesovskog blefa uvođenje je automobilskih registarskih oznaka za svih 128 gradova u Hrvatskoj, s tendencijom daljnjeg širenja. Zahvaljujući demokratičnosti i slobodoumnosti našeg mudrog vrhovništva, i Orahovica, i Kaštela, i Đurđevac ubrzo će ostvariti svoj tisućljetni san i zakititi se vlastitom registracijom „OH“, „KŠ“ i „ĐU“. Kako je krenulo, nije isključeno da će do kraja godine ista sreća snaći i barem poneku od 428 postojećih općina od kojih svaka, jednako kao i gradovi, ima svoj ponos, svoje izvorne domoljube i svoj specifičan identitet.

Bilo bi dobro kad bi se ideja zatim evolucijski i slobodnotržišno proširila i na neke važnije ulice i mikrolokalitete, a u konačnici - zašto ne? – i na race. Zašto neka časna obiteljska loza kao što je, primjerice, Norac-Kevo ne bi sinjskim krajem vozila aute koji bi se oznakom jasno razlikovali od skoro pa istoimene obitelji Norac-Kljajo? Nacionalni identitet u nas Hrvata jest svetinja, ali obitelj je, kao što se zna, odmah na drugom mjestu.

Sve u svemu, par dana sam sa zanimanjem pratio ovu Vladinu antologijsku prodaju bijelih bubrega, ovu lokalpatriotsku šaradu u kojoj se malo tko od onih kojima se poslovično ispostavlja račun zapitao ono za sebe ključno pitanje: što će nama uopće 128 gradova, i tko to može platiti, pa čemu onda i jednako toliko registracijskih oznaka?

Živo sam iščekivao neku žestoku reakciju glavne opozicijske stranke, ili barem savezničke joj liberalne, koja će čitavu operaciju u finalu prokazati kao sramotan pokušaj da se populističkim dodvoravanjem građanstvu od istog izmuzu dodatni prihodi od promjene dokumenata, a i pod svaku cijenu izbjegne pojeftinjenje države, rezanje suvišne administracije i nasušna reforma lokalne i regionalne samouprave.
Politički Toša

I pučkoškolsko dijete, naime, dobro zna da će neka selendra što joj je nacionalni romantizam devedesetih udijelio status grada, a građane opteretio egzistencijalnim bremenom gradonačelnika, familije mu, stranke, tajnice, ljubavnice i koalicijskih partnera, istoga puno teže izgubiti zacementira li se on u općoj percepciji i automobilskim oznakama, nego bez njih.

Karamarkova reakcija na „registracijsku reformu“ je, sukladno očekivanjima, bila uistinu žestoka, ali u posve demagoškom i kamuflažnom smjeru: njega je na novim automobilskim tablicama zasmetalo samo uklanjanje državnoga grba i umetanje stiliziranih kockica, dok njihovo kapilarno širenje na terene novih gradova nije ni riječju spomenuo.

Šef HDZ-a je – rekli bi prekodrinski analitičari – uspješno odglumio političkog Tošu, gradeći pozu križonoše-templara na zidinama nacionalnoga Jeruzalema, ali uspješno prešućujući i čuvajući od kritike praktičnog uma ono što i njegovoj družini i SDP-u jednako život znači: što veći broj stranačko-uhljebničkih mjesta u svakom našem selu i svakom našem gradu.

Odglumljeni rat hrvatskih duopolista i strateških političkih saveznika oko državnoga grba u primarnoj je funkciji puštanja crnila na smisao registracijske kampanje, a ona je zamišljena isključivo da učvrsti i legitimira postojeći teritorijalni ustroj, a ne da ga mijenja ili da to pitanje javno otvara.
Indijanska igra

Tako rasprava oko grba ili kockica na tablicama, jednako kao i pitanje buduće registracije Buja, Komiže, Cresa, Čabra, Donje Stubice ili Donjeg Miholjca neodoljivo podsjeća na indijansku igru staklenim perlama u epohi Cortesa, Pizzara i Pedra De Alvarada: dok su urođenici zavedeni jeftinim bljeskovima budućih etiketa na provama i krmama svojih prometala, i HDZ i SDP ležerno planiraju nastavak luksuznog života na njihov račun.

Valja dosljedno braniti političke funkcije gdje god one postoje. Zapošljavati po stranačkim ključevima i tamo gdje gospodarstva nema i gdje je administracija posve neodrživa. Isplaćivati i dalje masne otpremnine političkim podobnicima, kao i nikad zarađene plaće. A vi se međusobno svađajte oko automobilskih pločica i treba li se vojna parada održati u Zagrebu ili u Kninu.


Izvor:
[You must be registered and logged in to see this link.]