Novi dokazi o postajanju Isusa

Novi dokazi o postajanju Isusa: Tko niječe njegovo postojanje, ide protiv razuma. 

U svemu ovome vidljivo je da povijesna svjedočanstva ne dovode nikada u pitanje postojanje povijesnoga Isusa.



Svjetski mediji često znaju objaviti dokaze koji bi na nekakav senzacionalan način trebali dokazati da Isus uopće nije postojao. Tako se javljaju razne teorije po kojima je lik Isusa izmišljen.

Objavljujemo tekst dr. sc. Darka Teperta u cijelosti preuzet s Bitno.net. o toj tematici. Terpet je franjevac i viši asistent na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu i u tekstu razlaže kršćanske i nekršćanske izvore koji ukazuju na postojanje Isusa.

 Je li Isus Krist postojao? Može li se reći da je u određenom povijesnom trenutku ovom zemljom hodala osoba o kojoj nam govore evanđelja i kršćansko Vjerovanje? Pitanje je to koje se povremeno postavlja i u novije doba, osobito kad se želi privući pozornost javnosti. Osim toga, razdvojiti Krista vjere od povijesne stvarnosti omogućilo bi čovjeku da njegovo spasenjsko djelovanje prilagodi vlastitim potrebama, očekivanjima i željama. Došlo bi se tako do subjektivnog Krista po mojoj mjeri. Uostalom, to bi bio Krist po mjeri mentaliteta New Agea, gdje je nešto istinito jer u to vjerujem, a ne vjerujem jer je nešto istinito. Nasuprot takvom subjektivizmu postoji i druga krajnost, ona racionalistička, gdje se pripovijest o Kristu želi prikazati kao bajku, a kršćane kao djetinjaste praznovjerce.

Potraga za povijesnim Isusom

No, pitanje povijesnosti Isusa iz Nazareta ponavlja se od vremena prosvjetiteljstva. Do toga razdoblja uvjerenje o Isusovu postojanju u vremenu i prostoru o kojem govore evanđelja bilo je općenito prihvaćeno. Tek krajem 18. st. počelo se postavljati pitanje je li Isus doista postojao. U svojoj Obrani racionalnih štovatelja Boga, koja je objavljena postumno 1778. godine, Ramuel Reimarus prvi se bavio tim pitanjem. On je priznavao povijesno postojanje Isusa iz Nazareta kao židovskoga političkog Mesije, osloboditelja Židova od rimske vlasti, ali Mesije koji nije postigao svoj cilj, jer je na kraju ubijen. Njegovi su učenici, prema Reimarusu, tada ukrali njegovo tijelo i izmislili priču o njegovu uskrsnuću. I drugi su, nastavljajući ovim smjerom, nastojali pokazati da se Krist vjere razlikuje od povijesnoga Isusa. Kroz 19. st. nastojalo se razviti jasnu znanstvenu metodologiju koja bi dovela do objektivnih rezultata.

U raspravu su se krajem 19. i početkom 20. st. uključili i teolozi. Među prvima bio je Martin Kähler koji je u jednom djelu iz 1892. zastupao tezu da je za nas razumljiv samo biblijski Krist i da samo on ima trajnu vjernost za vjeru. Rudolf Bultmann na istom je tragu 1929. u svoj knjizi „Jesus" napisao: „Moje je mišljenje da ne možemo znati ništa o životu i osobnosti Isusovoj, jer kršćanske izvore to nije zanimalo osim vrlo fragmentarno i unutar legendarnog opisa, i jer ne postoje drugi izvori o Isusu."

Na takav su stav reagirali već i Bultmannovi učenici, a osobito je u jednom članku iz 1953. jasno nastupio Ernst Käsemann koji kaže da bi kidanjem veze između povijesnoga Isusa i Krista vjere kršćanstvo postalo izvanpovijesni mit. Pita se također, kako to da je prva Crkva, ako je nije zanimala povijesnost, proizvela evanđelja koja ipak donose i neke povijesne podatke? Uostalom i prvoj je Crkvi jasno prisutno uvjerenje o vezi između zemaljskoga Isusa i uskrsloga Gospodina. Ovakvu „novu potragu za povijesnim Isusom" osobito je teorijski utvrdio James Robinson, a onda i Günther Bornkamm.

Ova „nova potraga" često se međutim gubila u pretjeranoj analitici, te dovela do opasnosti da se pojedini književni oblici sasvim izdvoje iz njihova konteksta. U ovoj „trećoj potrazi za povijesnim Isusom" poklanja se veće povjerenje prvotnim izvorima, to jest evanđeljima. Predstavnik je ovoga pravca židovski znanstvenik David Flusser koji kao i mnogi drugi ponovno otkriva i naglašava Isusovo židovstvo i njegovu uronjenost u židovski ambijent.

Izvori i kriteriji za povijesnost Isusa

U posljednjih pedesetak godina produbljeno je poznavanje već ranije otkrivenih izvora ili su nađeni novi. Ti se izvori o Isusu mogu podijeliti na one izravne i neizravne. Među izravne ubrajaju se prije svega evanđelja i nekršćanski spisi koji spominju Isusa, kao što su Josip Flavije, Tacit, Svetonije, židovski izvori i sl. U novije se vrijeme osobito proučavaju neizravni izvori, kako oni židovski poput apokrifa Staroga zavjeta, svitaka s Mrtvoga mora, spisa Josip Flavija, targuma i rabinskih spisa, tako i grčki poput magijskih papirusa i izvora stoičko-ciničke škole. Tome valja pribrojiti i najnovija arheološka otkrića. Na ove izvore primjenjuje se povijesno-kritička metoda i sociološka metoda.

Evanđelja kao izvori

Sva četiri kanonska evanđelja nastaju u prvom stoljeću, a to znači u razdoblju u kojem još i ljudsko sjećanje dopire do vremena povijesnoga Isusa. Pritom ne postoji niti jedno svjedočanstvo koje bi osporavalo tu povijesnost. Drugo je pitanje njegova uskrsnuća koje se mnogi stavljali u sumnju, te je ono u konačnici stvar vjere. Činjenica, pak, da je Isus iz Nazareta postojao, da je naučavao i da je imao neke sljedbenike, nikad nije dovedena u pitanje.

Kad je riječ o evanđeljima, nastoji se u njihovu proučavanju odvojiti ono što u njima potječe od samoga Isusa od onoga što je moglo nastati unutar crkvene predaje. Za to služe sljedeći kriteriji:

Kriterij neugode: Nije vjerojatno da bi Crkva izmislila nešto što bi joj prouzročilo neugodu. Uvijek je bilo nastojanja da se takve Isusove izreke ili postupci umekšaju. Takvu neugodu mogao je, primjerice, prouzročiti Isusovo krštenje po rukama Ivana Krstitelja, jer je Ivanu moglo dati važnost koju mu Crkva možda ne bi htjela sama pripisati, osobito u okolnostima u kojima još postoje živi sljedbenici Ivana Krstitelja koji nisu prihvatili kršćanstvo.

Kriterij diskontinuiteta i razlikovanja: Drži se da su autentične riječi i postupci koji se ne mogu pozvati na uzor u židovstvu ili u običajima i načinu govora prve Crkve.

Kriterij višestrukog svjedočanstva: Drži se povijesno vjerojatnim ono što je zasvjedočeno u više novozavjetnih ili izvanbiblijskih izvora.

Kriterij konzistencije i slaganja: Drži se povijesno vjerojatnim one Isusove postupke i riječi koji se slažu s cjelinom njegova javnog djelovanja.

Kriterij neophodnog tumačenja: Drži se povijesno vjerojatnim one elemente čija autentičnost je neophodna da bi se moglo razumjeti druge, povijesno neosporne elemente.

Izvanbiblijski izvori

Za nekoga tko bi i dalje sumnjao u vjerodostojnost izvora koji nastaju u kršćanskom miljeu, vjerojatno će snažnije biti svjedočanstvo nekršćanskih izvora koje ovdje donosimo kronološki.

Prva povijesna svjedočanstva o Isusu i događajima oko njega donosi židovski vojskovođa u Prvom židovskom ustanku protiv Rimljana, koji je potom prešao na rimsku stranu i nastojao Rimljanima približiti Židove, njihovu povijest i njihova vjerovanja. Riječ je o Josipu Flaviju koji je živio od oko 37. do oko 103. godine. U svome djelu „Židovske starine" pisanom 93. ili 94. godine on neizravno govori o Isusu kad spominje nezakonito kamenovanje apostola Jakova, tadašnjeg predvodnika jeruzalemske kršćanske zajednice. Flavije ondje piše: „Hanan [...] sazva Sanhedrin te onamo predvede brata Isusa zvanog Krista, imenom Jakova, optuživši ga da je prekršio Zakon i osudivši ga na kamenovanje" (Ant. XX, 200). U drugom odlomku Josip Flavije spominje i Ivana Krstitelja i njegovo mučeništvo (Ant. XVIII, 116-119), o čemu izvješćuju i evanđelja. Najpoznatiji je tekst onaj koji se obično naziva Testimonium flavianum, a nalazi se također u Flavijanovim Židovskim starinama. Ondje se kaže: „Negdje u to vrijeme bio je Isus, mudar čovjek, ako ga uopće valja nazivati čovjekom. Bio je tvorac čudesnih djela, učitelj ljudi koji rado prihvaćaju istinu, te je privukao uza se mnoge Židove i mnoge Grke. On je bio Krist. I kad je Pilat, nakon što su ga ugledni ljudi među nama prijavili, kaznio križem, nije nestalo onih koji su ga od početka ljubili. On im se ukazao trećega dana ponovno živ, budući da su već božanski proroci bili navijestili ove i tisuće drugih čudesa vezanih uza nj. Još i danas nije nestalo plemena onih koji se po njemu nazivaju kršćanima" (Ant. XVIII, 63-64). Ipak, ovaj posljednji odlomak barem djelomično odaje kasnije dodatke nekoga kršćanskoga autora pa se ne bi mogao u cijelosti držati vjerodostojnim. Možda bi se kao autentičan tekst trebao prihvatiti onaj koji je došao u arapskoj inačici, sadrži iste informacije, ali ne i kršćansku točku gledišta. Unatoč ovim nedoumicama, Josip Flavije ostaje i temeljem prvoga navedenoga odlomka izvor koji svjedoči o postojanju povijesnoga Isusa.

Drugi je izvor svjedočanstvo Kornelija Tacita, rimskoga povjesničara koji je živio od 54. do 119. godine. Bio je pretor, govornik i prokonzul Azije, a oko 112. godine napisao je 16 knjiga ljetopisa poznatih kao Annali. U njima je opisana rimska povijest od 14. godine s Augustom, pa do Neronove smrti 68. godine. Kad govori o požaru koji je 64. godine zahvatio Rim, Tacit piše: „Stoga, kako bi zatomio govorkanje [da je on sam zapalio Rim], Neron je okrivio i podvrgnuo teškim kaznama one koje je narod, ne podnoseći ih zbog njihove različitosti, nazivao kršćanima. Izvor je toga imena bio Krist, koji je pod carem Tiberijem bio osuđen na mučilo od strane prokuratora Poncija Pilata" (Ann. XV, 44). U nastavku Tacit spominje kako je velik broj kršćana bio u samom Rimu, a njihovo vjerovanje drži praznovjerjem. Poznato je da je Tacit bio vrlo pažljiv u prikupljanju podataka, pa je tako moralo biti i ovdje gdje spominje Krista.

Plinije Mlađi koji je živio od 61. do 112. ili 113. godine ostavio je veliku zbirku pisama uglavnom iz razdoblja kad je bio upravitelj Bitinije u zadnje tri godine svoga života. U jednom od tih pisama on se obraća Trajanu tražeći naputke kako da se odnosi prema kršćanima u Bitiniji i Pontu. U zbirci je sačuvan i Trajanov odgovor. Iz ove prepiske vidljivo je da su postojali sudski procesi protiv kršćana, ali ni Plinije Mlađi ni Trajan nisu bili skloni općem progonu kršćana. Ipak, ovaj izvor ne govori izričito o Kristu, osim kao o nekomu kome su ovi kršćani upravljali svoje molitve ili su prilikom rimskih procesa protiv njih morali prokleti njegovo ime.

Svetonije koji je živio otprilike od 70. do 126. godine, bio je arhivar, tajnik i bibliotekar cara Hadrijana do 122. godine. Oko 120. godine u svome djelu „Život dvanaestorice careva" dvaput spominje kršćane. Za povijesnost Isusa važan je tekst koji govori o caru Klaudiju: „Izgnao je iz Rima Židove koji su po Krestovu poticanju bili uzrokom nereda" (Vita Claudii XXIII, 4). Ne treba iznenaditi što Krista ovdje naziva Krestom, jer su se u to vrijeme grčke riječi hrestos (dobar, izvrstan) i hristos (pomazanik, mesija) izgovarale jednako.

Kršćanski filozof i mučenik, sveti Justin, oko 160. godine napisao je „Dijalog s Trifonom" Židovom u kojem donosi upozorenje koje su palestinski Židovi uputili Židovima u dijaspori u kojem se kaže: „Podiglo se krivovjerje bez Boga i bez Zakona od strane nekoga Isusa, galilejskoga nametljivca. Nakon što smo ga razapeli njegovi su učenici noću ukrali tijelo iz groba gdje je bio pokopan nakon što su ga skinuli s križa pa varaju ljude govoreći da je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo" (Tryph. CVIII, 2).

Ovo je zgodno mjesto da se spomenu i ostala židovska svjedočanstva. Osobito je zanimljiv tekst babilonskoga Talmuda: „Predaja kaže: u petak o večeri Priprave obješen je Isus (neki rukopisi ovdje dodaju „Nazarećanin"). Glasnik je četrdeset dana izlazio pred njim: 'On će biti kamenovan jer je sudjelovao u magiji i zavodio Izraela. Tkogod bi znao što u njegovu korist neka dođe i svjedoči za njega.' No, nisu našli ništa u njegovu korist, pa su ga objesili u petak u večer Priprave. Ula reče: 'Vjeruješ li da je on bio netko u čiju bi se korist moglo nešto očekivati? On je bio promicatelj idolopoklonstva, a Milosrdni je rekao: 'Ne smiješ imati milosrđa i pokriti njegov grijeh!'. S Isusom je bilo drugačije, jer je bio blizu kraljevstvu" (Sanhedrin B, 43b). Valja ipak reći da oko ovog odlomka postoje i neke dvojbe, kao i oko ostalih nekoliko mjesta koja bi se u Talmudu mogla odnositi na Krista.

Može li se danas reći da nije postojao?

U svemu ovome vidljivo je da povijesna svjedočanstva ne dovode nikada u pitanje postojanje povijesnoga Isusa. Istina je da nema potvrde, primjerice, njegova uskrsnuća, ali nema baš nikakva razloga da bi danas netko nijekao da je postojao čovjek u Galileji i Judeji koji se zvao Isus (Ješua ili Jehošua), koji je naučavao i imao svoje sljedbenike i koji je umro mučeničkom smrću. Govoriti danas da on nije postojao, znači zanemariti zdrav razum.

Autor: A. R.